Cetinju i Crnoj Gori potreban je širi dijalog i suštinsko suočavanje s podjelama, da iskreno razumijemo jedni druge i prihvatimo pravo drugoga na različitost, dostojanstvo, sigurnost, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta, slobodu kretanja i mirnog okupljanja, slobodu vjeroispovjesti. Sva ona prava, koja su prethodna dva dana u Prijestonici bila „mrtvo slovo na papiru“.

Kao lokalna uprava pozivali smo na razum. Pozivali smo na mudrost. Pozivali smo na širi dijalog. Pozivali smo, prije svega, na poštovanje ljudskih prava svih građana. Dobili smo prekomjenu upotrebu sile i pretežnije pravo dijela građana u odnosu na prava drugih.

Zašto svi skupovi nijesu zabranjeni kada je procjenjeno da je riječ o događajima visokog bezbjednosnog rizika? Ustavom Crne Gore, čije su norme više puta obezvrijeđene ovih dana,  jasno je naglašeno da sloboda ispoljavanja vjerskih uvjerenja, kao i mirnog okupljanja, može se ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite života i zdravlja ljudi, javnog reda i mira, kao i ostalih prava zajemčenih najvećim pravnim aktom.

Juče smo svi kao društvo izgubili. Ko god da je juče osjećao da je „izvojevao pobjedu" danas mora, ako išta ljudsko u sebi ima, osjećati stid. Ne gradi se sreća na tuđoj nesreći.

Ne postoji građanin i građanka koji su juče bili na Cetinju, a da nijesu osjetili na sopstvenoj koži šta znači prekomjerna upotrijeba sile – suzavac i gumeni meci na goloruki narod koji voli svoje. To ne mogu prebrisati PR rečenice iz slavodobitne retorike nosilaca vlasti, istih onih koji nas nebrojeno puta pozivaše „na mir i pomirenje“. 

Taj 5. septembar treba da nam bude lekcija za danas i sjutra – kako da krenemo naprijed na zdravim osnovama, a ne na podjelama, kršenju ljudskih prava i nasilju. Da bi krenuli tim putem, moraju se zaboraviti lični interesi i uvjerenja, jer bi u svakoj prilici opšti interes trebalo da ima prevagu. Ovo se posebno odnosi na nosioce vlasti i sve javne funkcionere.

Zajednički izazov je da kao društvo pokažemo zrelost i razum, da dokažemo da na Cetinju i u Crnoj Gori ne treba da postoje građani drugog reda, koji su marginalizovani i obespravljeni zbog ličnih svojstava, opredjeljenja ili uvjerenja. Samo tako možemo naprijed, uz široki dijalog i uz postavljanje jasne strategije prevazilaženja podjela u društvu.